Postjugoslovenska društva, a naročito crnogorsko, dužna su da se sjećaju 27. decembra 1993. kada su iz voza 671 koji je saobraćao na liniji Beograd-Bar, u mjestu Štrpci, prisilno izvedeni a kasnije ubijeni nevini ljudi, isključivo zbog svoje vjerske ili etnicke pripadnosti, odnosno lične različitosti. Jedini osuđeni za otmicu 19 nedužnih građana bio je Nebojša Ranisavljević iz Despotovca, koji je pušten iz zatvora 2011. nakon sto je izdržao kaznu. On je uhapšen u oktobru 1996, a pred Visim sudom u Bijelom Polju 9. septembra 2002. osuđen na 15 godina zatvora. Presudu je u aprilu 2004. potvrdio Vrhovni sud Crne Gore. Milan Lukić, koji je komandovao grupom otmičara, pred sudom u Hagu, osuđen je zbog zločina nad muslimanskim civilima u Visegradu tokom rata u BiH, ali optužnica nije obuhvatala  zločin u Strpcima.
U septembru 2013. tužilastvo Srbije je najavilo mogućnost ponovnog otvaranja ovog slučaja, usljed pribavljanja novih dokaza. To je dalo nadu da tužni epilog neutvrđivanja pune odgovornosti za ovaj zločin može dobiti novi smjer koji bi vodio zadovoljenju pravde za žrtve. Tim povodom, dva puta je u Hagu saslušan i Milan Lukić - u novembru 2013. i januaru 2014.-  a Tužilastvo za ratne zločine je potvrdilo da se vodi istraga protiv više lica u Srbiji i BiH.
Ratni zločini ne zastarijevaju, a odgovornost za njihovo dosadašnje neprocesuiranje i nekaznjivost u Crnoj Gori leži na pravosudnim organima, prvenstveno tužilastvu, koje ni u jednom slučaju ratnih zločina koje je vodilo nije uspjelo pribaviti dovoljno dokaza koji bi optužnice učinili jakim i izvedenim. Jos uvijek su dominantni samo napori koje ulaze civilno društvo da ratne strahote i žrtve ratnih zločina ne budu zaboravljene, dok institucije sistema ostaju intertne. Stoga, pozivamo države regiona da se odlučnije posvete uspostavljanju trajnog mira i stabilne budućnosti kroz dodatne mehanizme koji će omogućiti utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima koji su se dogodili na teritoriji bivše Jugoslavije u periodu od 1991-2001, poput uspostavljanja REKOM-a.