Ugo Čavez, voljen od strane Srba zbog svog antiameričkog i antiglobalističkog stava, došao je na vlast u Venecueli 1998. godine sa obećanjem da će iskorijeniti siromaštvo, korupciju i da će političku moć dati narodu. U zemlji koja ima ogromne rezerve nafte i ujedno veliku nejednakost, time je našao široku podršku građanstva. Transformisao je državu, promijenio joj ime, ustav i institucije a svoju ideologiju nazvao “socijalizmom 21. vijeka”. Umro je marta 2013. godine, iznenadno, od kancera, samo nekoliko mjeseci nakon što je pobijedio na četvrtim predsjedničkim izborima uzastopno.
Naslijedio ga je Nikolas Maduro, njegov izabranik, pobjedom na izborima u aprilu iste godine, ali jedva: u pitanju je bilo 1,5 odsto više glasova od glavnog suparnika, opozicionog Enrikea Kaprilesa Radonskog.
Premda je nejednakost drastično smanjena za vrijeme Čavezove vlasti, korupcija je ostala široko rasprostranjena, a Venecuela se pored toga suočava i sa jednima od najviših stopa ubistava i inflacije na svijetu, kao i sa nestašicama osnovnih namirnica i robe, restrikcijama struje, dubokom polarizacijom društva i sve represivnijom vladom koja ima gotovo totalnu kontrolu nad nacijom.
ŠTA JE OVOGA PUTA ZAPALILO FITILJ?
Rani protesti su počeli već 6. januara kada je glumica i bivša mis Venecuele ubijena sa svojim mužem u kolima, na oči njihove petogodišnje ćerke. Međutim, situacija je eskalirala mjesec dana kasnije u San Kristobalu, univerzitetskom gradu i uporištu opozicije u zapadnoj Venecueli, kada su nakon seksualnog napada na jednu studentkinju njene kolege su izašle na ulice i zahtjevale pojačano obezbjeđenje oko internata.
Vlada je reagovala nasiljem, i uhapsila petoro studenata. Narednog dana protesti su se nastavili i proširili na Marakaibo, drugi najveći grad u zemlji, sa zahtjevom da se studenti puste. Od tada, protesti ne prestaju, s tim što su se u međuvremenu pretvorili u nasilne demonstracije.
ŠTA OVE PROTESTE ČINI DRUGAČIJIM OD PRETHODNIH?
Prvo, nasilje. Do sada je stradalo 14 ljudi, a izvršeno je 712 hapšenja tokom nereda. Izvještaji o mučenju od strane policije takođe su se pojavili. Venecuela nije iskusila ovaj nivo nasilja od 2002. godine i pokušaja državnog udara radi svrgavanja Čaveza.
Drugo, kolektivosi. Radi se o lokalnim grupama koje prećutno podržava i navodno naoružava i finansira vlast, a koje se sa svoje strane nasilno sukobljavaju sa anti-režimskim protestantima u cilju “zaštite bolivarske revolucije”.
Treće, gvarimbas. Ovo je taktika protesta već korišćena u prošlosti, ali ovog puta podignuta na viši nivo. Demonstranti grade ulične barikade od zapaljenih guma, smeća i bilo čega što im padne pod ruku kako bi držali Nacionalnu gardu i kolektivose dalje od sebe. Umjereni pripadnici opozicije ovu taktiku vide kao kontraproduktivnu.
Četvrto, cenzura. Vlada direktno ili indirektno kontroliše veći dio mejnstrim medija, pa u medijima postoji bukvalno zabrana bilo kakvog izvještavanja o protestima. Venecuelanci vijesti saznaju iz međunarodnih izvora i iz internetskih glasina. Čak je i kolumbijski NTN24 koji je pokrivao nemire skinut iz etra nakon što ih je režim optužio da su stali na stranu opozicije. Novinarima španskog CNN su oduzete akreditacije (poslije su im vraćene) nakon jednog izvještaja. Vlada je privremeno ugasila internet u San Kristobalu prije dvije nedjelje tokom najgoreg dana protesta. Tviter, Fejsbuk i Zelo (voki-toki aplikacija koja se pokazala idealnom za ovakve događaje, i koja je isti uspjeh imala i u Ukrajini) su sada ključni za organizovanje i informiranje, barem što se tiče protivnika vlade.
KUDA PROTESTI IDU?
Pitanje od milion dolara. Studenti su u prvim redovima demonstracija, ali su im se opozicione političke partije i stanovništvo brzo priključili. Jedan od vođa opozicije, Leopoldo Lopez, optužen je za podsticanje nasilja i za njim je izdata potjernica. Predao se policiji 18. februara, a te noći došlo je i do najžešćih sukoba do sada.
Enrike Kapriles Radonski, bivši predsjednički kandidat i guverner druge najmnogoljudnije venecuelanske države, objavio je spisak zahtjeva i ohrabrio ljude da nastave sa mirnim protestima, a predsjednik Maduro je sve strane pozvao na “Mirovnu konferenciju” u predsjedničkoj palati.
Ulice su u međuvremenu i dalje prepune gvarimbasa. Nacionalna garda i kolektivosi sa jedne strane, i najekstremnije frakcije nezadovoljne opozicije sa druge strane nastavljaju sa sukobima. Studenti su uvjerenja da im je čak i sloboda da protestuju ugrožena. Rješenja nema na vidiku, a sve strane očito dosta improvizuju kako bi se snašli u političkom pejzažu koji se mijenja sa svakim novim danom.
Većina stanovništa je umorna od 15-godišnjih građanskih sukoba, i ko god da iz svega izađe kao pobjednik, ono što je sigurno je da će problemi zbog kojih je do nemira došlo ostati neriješeni i da će nastaviti da razaraju tkivo ove nacije.
(Telegraf)
