Kodex: Da li se u Hrvatskoj nešto promijenilo od ulaska u EU?

Mesić: Ništa što bi prosječni građanin mogao osjetiti na svojoj koži. Ali, to i nije bilo realno očekivati. Kao i pristupni pregovori, tako je i sam ulazak u Evropsku uniju proces. Treba početi koristiti ono što zemlja članica može od Unije dobiti, čak i u ovim kriznim vremenima za Uniju. A to je stvar Vlade. Ona mora brzo reagirati, ne smije propuštati šanse, mora ih čak i stvarati. Pa će se onda učinci ulaska u Uniju početi i osjećati u svakodnevnom životu. Ovako je to za one koji prelaze granice ostalo svedeno na činjenicu da na granici sa Slovenijom, Italijom i Mađarskom više nema carinika i da iz zemalja Unije mogu uvesti bez carine što žele. Nije ni to nevažno, ali je daleko od onoga što može i treba biti. Mi i dalje, makar smo sada članica Unije, moramo raditi na popravljanju stanja u pravosuđu, i dalje moramo ulagati napore da se nastavi borba protiv korupcije i organizovanog kriminala, i dalje moramo poduzimati sve što možemo da Hrvatska u punom i pravom smislu riječi postane demokratska zemlja. A iznad svega, moramo naći načina da pokrenemo proizvodnju i zaustavimo stalni porast broja nezaposlenih. Sve to nitko drugi, pa ni Unija, neće učiniti umjesto nas. To moramo mi sami. Ali nam članstvo u EU u tome može pomoći.

BIH JE NAJKRUPNIJI PROBLEM REGIONA

Kodex: Kako vidite danas situaciju u BiH? Kakav epilog bi mogla imati poslednja dešavanja?

Mesić: Već dugo vremena govorim da je Bosna i Hercegovina najkrupniji problem regije. Nezadovoljstvo koje je nedavno izbilo bilo je u osnovi uzrokovano socijalnim stanjem, ali - pogledamo li prave uzroke - onda je to nezadovoljstvo nefunkcionalnošću države, takve kakva je stvorena Dejtonskim sporazumom, odnosno ustavom BiH koji je dio toga sporazuma. BiH kao država naprosto ne funkcionira. Njeni građani to osjećaju i znaju, zato su i izašli na ulice. Vrijeme je da se to shvati u zemljama regije, u Evropskoj uniji, ali i u široj međunarodnoj zajednici. Rješenje je, po meni, temeljiti preustroj države koja bi morala biti organizovana kao građansko društvo, što znači da bi ravnopravnost svakoga pojedinca proizlazila iz toga što je on građanin, a ne što je pripadnik ove ili one nacije. I, drugo, sadašnje neprirodne entitete trebalo bi zamijeniti s više - nazovite ih kako hoćete - entiteta, kantona, okruga, ali tako da ni jedan ne bude jednonacionalan. Dakle, višenacionalni kantoni, ravnopravnost koja proizlazi iz statusa građanina i funkcionalna centralna vlast, to bi bio moj prijedlog za opstanak jedinstvene, ne unitarne, nego jedinstvene Bosne i Hercegovine.

MILOŠEVIĆ  JE  UZ POMOĆ  JNA RAZORIO JUGOSLAVIJU

Kodex: Da li sa ove distance možete reći ko je zaista kriv što se raspala Jugoslavija?

Mesić: Nema ni najmanje sumnje da osnovnu, najveću odgovornost snosi Milošević i velikosrpska politika što ju je vodio. Mada je tvrdio kako se bori za očuvanje Jugoslavije, on ju je sustavno razarao uz pomoć JNA koja je mislila da je u njjemu našla sponzora za svoj dalji opstanak kao velike vojne sile u uvjetima kada ona kao takva nije bila potrebna. Naravno, da na svim stranama ima i suodgovornih za krvavi raspad Jugoslavije, pa i na hrvatskoj. To nikada nisam poricao, koliko god se to nekima u Hrvatskoj nikako ne sviđa. Ali, jedno je osnovna odgovornost, a drugo je suodgovornost do određenog stupnja. Napokon, Miloševićeva je odgovornost dovoljno dokazana u Hagu i šteta je što nije doživio presudu kojom bi to i formalno bilo utvrđeno.

NIJESMO SE MORALI RAZIĆI U RATU

Kodex: Ima li kod Vas nostalgije za tom državom i tim vremenom?

Mesić: Iracionalno bi bilo gajiti nostalgiju prema nečemu za što Vam zdrav razum kaže da se nije moglo održati. A upravo to je bio slučaj s Jugoslavijom u ondašnjem modelu. Taj je model bio odslužio svoje. Naravno, da se nismo morali razići u ratu, naravno da smo mogli provesti mirni razlaz poput Čeha i Slovaka, a možda smo mogli oformiti i konfederaciju na rok, što je bio moj prijedlog. No, to su sve spekulacije o tome što je moglo biti. A bilo je ono, što je bilo. Ako s tugom, pa i nostalgijom gledam na nešto iz prošlosti, onda je to proizvodnja koja je radila i za izvoz, onda je to sigurnost radnih mjesta, onda je to besplatno školovanje i zdravstvena zaštita za sve pod jednakim uvjetima. Dakle bilo je u Jugoslaviji pozitivnih stvari koje smo mogli, pa i morali preuzeti. Na žalost - nismo.