Je li to ono sto želimo da im pružimo i ostavimo u naslijeđe? Ne! Nijesmo, ne želimo, ne smijemo - nikada! A promjene treba raditi počev od malih stvari, koje nam svakodnevno bodu oči, do krupnih, koje nam paraju srce. Čvrstim i sigurnim koracima, poručuje Neda Ojdanić, odbornički kandidat SNP Bar. 

“Krenimo od najmlađih, predškolaca i boravka u barskim vrtićima. Grupe, u kojima je predviđeno da bude najvise dvadesetak mališana, broje preko četrdeset. Vaspitači ne uspijevaju da im pruže ni minimum predviđenog obrazovanja, jedva uspijevaju i da ih sačuvaju. O uslovima prostorija ne treba ni govoriti. 

Da li roditelji, kada isprate dijete u školu, treba da razmišljaju o tome hoće li se bezbijedno vratiti kući? Prva opasnost – čopori pasa lutlica koji se okupljaju po mini deponijama, zatim škola bez ikakve zaštitne ograde itd”. 

Šta reći za učenike i nastavnike Gimnazije i Ekonomsko-ugostiteljske škole, koji preko deset godina opstaju u dvije smjene? Njih 1200! Treba im izraziti divljenje zbog rada u učionicama za koje nema vremena da se čiste i vjetre, jer se učenici I nastava škola preklapaju! Umjesto da razmišljaju o kreativnim radionicama,ili da planiraju svoje vrijeme tako da prate što više kulturnih dešavanja, kojih nas grad nema, oni mole da se uredi dvorište, nude roditeljski novac da se osposobe toaleti, upristoje prostorije za praksu! Je li to opis dužnosti učenika? I , jasno, većina njih ima za cilj samo da što prije ode iz grada! Tužno i poražavajuće! Je li to ono što želimo? 

Ojdanić kaže da trebamo imati sluha za djecu, razgovarajmo s njima, pomozimo im! 

“Krenimo zajedno u promjene, prvo sitnim, pa sve krupnijim i odlučnijim koracima! Oni traže, oni trebaju, oni očekuju! Zar da čekamo još godinu, dvije, tri? Možemo li da se rasipamo vremenom I mladošću? Da li toga imamo u izobilju i na pretek? Dobro razmislimo sta drustvo cini za njih! 

SNP će skupa s njima osmisliti sadržajan i kvalitetan program, i udarati nove temelje na kojima će ovdje da grade život dostojan življenja”.