Kao što se može vidjeti na fotografiji, koju je napravio telefonom jedan od prolaznika nedaleko od stadiona FK Crvena zvezda u ulici Ljutice Bogdana na trotoaru, ovaj miroljubivi pas ima crvenu ogrlicu i pretpostavlja se da ima vlasnika. Međutim, više ništa se o ovom vjernom psu ne zna, piše portal ljubimci.telegraf.rs.
Pretpostavlja se da je izgubljen, jer već tri dana stoji i ne pomjera se.Ukoliko prepoznate psa sa slike, molimo Vas da što prije kontaktirate njegovog vlasnika!
Film Hačiko
Ovo je još jedan dokaz da je pas čovjekov najbolji prijatelj a podsjećamo vas na priču o Hačiku, vjernom psu po kojem je i snimljen film koji dira pravo u srce i prikazuje izuzetnu lojalnost čovjekovog najboljeg prijatelja. Film prikazuje Hačika, psa koji je svoga gospodara, Parkera, kojeg u filmu glumi Ričard Gir, vjerno pratio svakoga dana na putu do željezničke stanice i vraćao se na isto mjesto svakog popodneva, kako bi ga pozdravio nakon napornog dana na poslu. Jednoga dana, Parker odlazi od kuće i umire, ne vraćajući se više nikada na stanicu. Hačiko je već sledećeg dana, a i svakog sledećeg u narednih devet godina, dolazio na isto mjesto iščekujući povratak svog voljenog gospodara. Tokom svojih beskrajno dugih sati provedenih na stanici, Hačiko dotiče živote mnogih ljudi koji rade u blizini stanice, ali i onih koji se u žurbi smjenjuju na gradskom trgu, učeći ih šta su to bezuslovna ljubav, saosjećanje i iznad svega lojalnost.
Istinita priča o Hačiju
Danas se, ispred željezničke stanice u Šibuji, u Japanu, na mjestu gdje je Hačiko neumorno čekao svog gazdu, nalazi bronzana statua, kao vječno sjećanje na njegovu posvećenost i ljubav.
Spomenik Hačiku, malom psu rase akita, najpoznatije je sastajalište stanovnika Tokija. Početkom davne 1924. godine profesor Poljoprivrednog fakulteta Univerziteta u Tokiju Eisaburo Ueno dobio je iz unutrašnjosti dvomjesečno štene koje je nazvao Hači. Pri polasku na posao profesor je redovno dovodio psa do stanice i tu ga ostavljao a pri povratku sa posla odvodio kući - bila je to rutina dva prijatelja. Jednog dana u proljeće 1925. godine profesor se nije vratio. Sasvim neočekivano preminuo je od moždanog udara na radnom mjestu. A pas Hači, čekao je do kasno povratak svog vlasnika i prijatelja kraj ulaza u stanicu Šibuja, tog kao i svakog drugog dana u narednih devet godina, sve dok nije uginuo 8. aprila 1934. Pažnju čitave nacije na Hačika, koji je u uzaludnoj nadi svakog dana u isto vrijeme išao pred stanicu da čeka, skrenuo je 1933. godine veliki dnevni list Asahi člankom o njemu pod naslovom "Stari pas čeka pokojnog gospodara već sedam godina". Isti list pokrenuo je i inicijativu da se Hačiku podigne spomenik. Novčani prilozi za spomenik stizali su ne samo iz zemlje već i iz inostranstva i 1934. skulptor Šo Ando izradio je bronzanu statuu Hačika. Nažalost, ona je u požarima tokom bombardovanja Tokija u Drugom svjetskom ratu teško oštećena pa je umjetnikov sin Takuši Ando, i sam skulptor, napravio novi spomenik Hačikou 1947. godine. Otada Hačiko sjedi u miru i sa kamenog postolja, blago nakrivljene glave, motri stotine hiljada ljudi koje put nanese na plato pred stanicom Šibuja: zajapurene službenike, zaludne tinejdžere, ulične svirače, zaljubljene parove, zbunjene turiste. Njegovo tijelo je preparirano i izloženo u Nacionalnom muzeju nauke u Tokiju, a podignut mu je i još jedan spomenik u zavičaju, mjestu Odate u prefekturi Akita. Plato ispred stanice Šibuja krasi i veliki zidni reljef na kojem su prikazani Hačiko i njegova braća i sestre. Svakog 8. aprila stotine ljubitelja pasa okuplja se pred statuom Hačika u Šibuji da mu oda počast za beskrajnu vjernost koju je iskazao.
