Ergo, kasne lanjske jeseni - nadomak grada na sjeveru, po kiši, pored obale zahuktalog Lima, puče guma na vozilu. Rupa - ili džomba, svjedeno. Rezervnu nemam, ali… ukaza se tračak nade: na tridesetak metara – prizemljuša. Ponad vrata natpis “Zemljoradnička zadruga”.
Dobar dan,rekoh… Dobar dan – odgovori službenica-sekretarica, šta li. Izvoli šta vam treba. (Divna kombinacija u stilu: per-tu, per-si)Tu je upravnik …A jeste li najavljen’.
Smjesta mi banu primisao : Zar i ovdje, na selu - isto kao u stotinama kancelarija u velikom gradu isti refren: ,,Jeste li najavljeni”. Hm… -Najavio me jedan pucanj…
-A ko je pucao?
-Pukla mi guma… Itd. Da ne duljim. Ojdoh – što rekli Staropodgoričani.
Vratimo se gradu. Uz upit: ima li građanina - običnog, nadmenog ili “pokornog” svjedeno – a da nije mnogo puta zatečen odgovorom, boljereći floskulom – jeste li najavljeni? Ima li, iđe i ođe kod nas, nekog smrtnika, a da mu na telefonski poziv sekretarica “izvjesnog” nije odgovorila: jeste li najavljeni. Ili u boljoj, mada, takođe blasfemičnoj, varijaciji- pričekaj(te), da vidim je li tu. Kao da direktor ulazi ili izlazi u ofis - kroz krov ili prozor u prizemlju, a ne pored njenog radnog stola. Foliranje, dabome.
Eto, to bi bila ovdašnja varijacija na temu “naše glembajevštine”. I - evo kako to Krleža elegantno servira i karikira u sjajnoj alegorijskoj pozorišnoj predstavi “Gospoda Glembajevi”. Elem, ako je neki, makoliko učtivi, neznanac zatražio prijem kod gospodina barona Leona – postupak je: prvo vas (pre)sretne baštovan ili spoljni momak na kapiji, ovaj prijavljuje majordomu, domar obevještava sekretara – da bi, naravno obrnutim redom,odgovor došao do rečenog “portira sa kapije” – koji začuđenom neznancu kazuje da će, o mogućem prijemu, biti obaviješten kroz ‘približno tri-četiri tjedna’. Dakle, tek tada se može utvrditi dan vaše posjete visoko uvaženom, podrazumijeva se , snobovsko- uobraženom, baronu Glembajevu.
E, sad, vratimo se naslovu i – “in media res”. Nedavno je inaugurisan novi Papa.
Čovjek blizak narodu, možda i Bogu – ako iole (fizički?) postoji. Skroman od malena, ne od dosega kardinalskog imena. Ne, nije to nalik na tartifovski (Molijer) niti Kir-janjski (Sterija) način. Ne troši, nit’ ferma bilokakve materijalne ili konfomističke blagodeti…
Franjo Prvi – prvi po skromnosti i krotkosti– potonji po ličnom bogatstvu – svega matrijalnog udobnog i (blago)ugodnog. Osim, jamačno, duše i dobrodušja, duha i dobročiniteljstva. Uostalom, uvjerili smo se u to na dan njegovog ustoličenja pred, možda i cipancijeli, million(!) prisutnih podvižnika! Skromnost jeste divna čovjekova vrlina – rekoše umni i upućeni. (Mada, čuveni cinik i bard svjetske književnosti, Bernar Šo, u svom stilu, spočitava: I nije baš vrlina - AKO JE JEDINA!
No, sporad svega rečenog, nije baš veliko čudo što se zbila i prpošno cipancijelim globusom proširila, planetarna anegdota godine, možda i decenije: vrhovnik Katoličke crkve lično je telefonom pozvao jednog visokog dostojanstvenika . Na riječi “Ovdje Papa Franjo” – prijateljev sekretar mu je smjesta spočitao - “A ja sam - Napoleon Bonaparta!”.
Nota bene: Kod nas, međutim, nije isključeno da bi Papi, čak i da je “identifikovan” ako bi pozvao nekog od naših ovdašnjih “jarana ili budžovana”, od (podvlačim - neke) “sekletarice”, uzvraćen bi mu odgovor, već po inerciji iliti navici - jeste li najavljeni? Oj-ha! (Može i: “Joooj - ha, ha ha- nalik nezaboravnon, pa, evo, i svevremenski aktuelnoj Domanovićevoj satiri “Jututunska juha-ha-ha!”).
