Rođeni Beranac, čovjek koji je kao član Predsjedništva DPS-a bio uključen u predizborne partijske aktivnosti u ovom gradu, smatra da je u slučaju Berana i država pokazala izvjesnu anemičnost.
Radunović, u razgovoru za Pobjedu, naglašava da ga zabrinjava što je beranski scenario postao sinonim za nešto što se, moguće, sprema.
„To veče, 9. marta, Berane je bilo grad van Crne Gore. Pitao sam se što se dešava sa mojim gradom. Jesu li to Berancima ostavili u amanet Mojsije Zečević i Miljan Vukov da nemamo nijednu crnogorsku zastavu, nijednu poruku da je Berane u Crnoj Gori, da su Vasojevići u Crnoj Gori i da Berane živi sa svojom državom. Prijetnje koje su se čule u armadi, koloni političkih oponenata prolaskom kroz Berane, posebno kroz naselje Hareme gdje žive građani manjinskih naroda, to što se čulo vratilo nas je dvije decenije unazad i pokazalo da tamne mrlje balkanske prošlosti nijesu zakopane“, upozorio je Radunović.
On smatra da je Crna Gora i dalje na raskršću.
“Događaji u Beranama od dolaska opozicije na vlast to svakim danom sve više pokazuju. Moramo svi biti svjesni da se u tim postupcima vidi mogućnost redefinisanja referendumske odluke 21. maja 2006. godine. Pokazalo se, nažalost, da strukture oličene u opozicionim partijama nijesu promijenile način djelovanja, izražavanja osjećanja i da su im modeli političke borbe ostali na nivou 1997. godine. Pokazali su da ne biraju sredstva da osvoje vlast, da su spremni i na incidente i nasilje i pokušaj obnove beranskog scenarija, moguće da se ne zavaravamo, može biti sjutra u nekom drugom gradu u kojem su 25. maja lokalni izbori, naročito u Podgorici”, smatra Radunović.
Kaže da mu je žao što njegova partija nije pobijedila u Beranama, ali i da je DPS ostvarila dobar rezultat imajući u vidu da je imala 550 glasova više nego na prethodnim izborima kada je bila u koaliciji sa SDP, kao i da je dobila 1.350 novih glasača.
“Ako se rezultati martovskih izbora uporede sa rezultatom referenduma, evidentno je”, ističe Radunović, “da je u Beranama danas gotovo istovjetan broj onih koji Crnu Goru doživljavaju kao svoju državu, sa onima koji se sa time i dalje ne mire” i podsjeća da je 2006. godine bilo oko 5.000 glasova više za zajedničku državu od onih za samostalnu Crnu Goru.
