„Posebno je problematično to što u dijelu usluga ne postoje jasni i precizni statistički podaci o broju korisnika usluga, već se usluge i korisnici navode zbirno. Osim što nema podataka o broju obuhvaćenih osoba sa intelektualnim invaliditetom za mjeru koja to predviđa, nema posebno ni podataka generalno o broju osoba s invaliditetom nego se navode zbirni podaci za sve usluge u zajednici, među kojima su i usluge za ove osobe“, saopštila je izvršna direktorka UMHCG Marina Vujačić.
Tako se u tom dijelu ističu i usluge sos telefona, skloništa za žrtve nasilja, usluge rehabilitacije i resocijalizacije korisnika psihoaktivnih substanci.
„Čiji korisnici su rijetko i osobe s invaliditetom, ne zbog toga što ne spadaju u ove grupe, nego zbog toga što nijesu osnažene i rijetko se usuđuju da koriste ove vrste usluga i zaštite. Takođe, naglašavamo da još uvijek nijesu stvorene mogućnosti za pružanje usluga, iz oblasti socijalne i dječije zaštite, koje treba da podrži Ministarstvo rada i socijalnog staranja iako je Zakon usvojen u junu 2013. godine, što i dalje dovodi do neodživosti usluga koje pružaju NVO kao i do njihovog diskontinuiteta“, kazala je Vujačić.
Evidentan je i napredak kada je u pitanju sprovođenje edukacija u oblasti zabrane diskriminacije, ali nedostaje i dalje adekvatna sudska zaštita žrtava diskriminacije kao i jačanje ljudskih kapaciteta u institucijama koje se bave zaštitom od diskriminacije.

Komentari