“Mislim da je u poslednje vrijeme u Tivtu postignut određeni pozitivni pomak, kada su u pitanju gradovi na primorju. Sa druge strane,  u Budvi zbog nagle i brze izgradnje, odnosno masovne izgradnje skoro apsolutno nijesu poštovani standardi u ovoj oblasti, osim djelimično u nekim ugostiteljskim objektima. Tek u novije vrijeme se uopšte počelo i pričati o pristupačnosti sa šireg spektra ljudskih prava i shvatati taj pojam cjelovito, jer je važno znati da se pod pristupačnošću ne misli samo na fizičko okruženje i prostor, nego i na informacije i komunikacije osobama oštećenog vida i sluha, osobama sa intelektualnim invaliditetom i slično. Mi još uvijek rijetko gdje možemo vidjeti Brajeve oznake, taktilne trake vodilje, zvučne semafore, orjentaciona i druga komunikaciona obilježja, upozorenja i sl”, smatra naša sagovornica. Vujačić tvrdi da su, prije adekvatne zakonske regulative,  uglavnom  organizacije osoba s invaliditetom sprovodile projekte koji su imali za cilj unapređenje uslova, prije svega za samostalno i slobodno kretanje, kroz prilagođavanje određenih institucija.

“U poslednje vrijeme nakon adekvatnog regulisanja u zakonima organizacije se više fokusiraju na iniciranje prilagođavanja, monitoring i slično. Međutim, primjena je jako loša i spora, jer ne postoji ni dalje dovoljan nivo svijesti, niti odgovornosti, a nažalost često izostane i sankcija onih koji prekrše zakon. Ovdje mislim na sve instance počev od investitora, projektanata, izvođača radova, revizora, inpekcijskih organa do države. Iako imamo jako dobru normu u Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekata još od 2008. godine ona nije poštovana, a onda se mnogo više radilo na izmjenama zakona, koji je, da je bilo volje, znanja i zainteresovanosti mogao jako dobro zaživjeti u praksi. Ali država je češće, kako bi pravdala stanje mijenjala zakon, a nije sankcionisala one koji ga ni do tada nijesu sprovodili. Na drugoj strani imamo i problem kod onih koji su direknto nadležni za njegovo sprovođenje koji često ne poznaju zakonske norme”. Vujačić kaže da je na nivou Vlade u oktobru prošle godine donesen Akcioni plan za prilagođavanje 13 objekata u javnoj upotrebi za 2014. godinu.

“Takođe je Glavni grad donio Akcioni plan za prilagođavanje objekata koji su u vlasništvu Glavnog grada za period 2014. i 2015. godine. Međutim, u dokumentu Glavnog grada se upravo nalazi jedan dio objekata koji su rađeni nakon 2008. godine, odnosno usvajanja zakonske obaveze po kojoj su bili dužni da objekte izgrade u skladu sa standardima u oblasti pristupačnosti. Apsurdno je to što se donose Akcioni planovi kako bi se sproveo i primijenio Zakon, ali se ipak nadam da će se makar realizovati iako do dana današnjeg nema vidljivih pomaka u praksi. Ovo je upravo pokazatelj da i dalje izbjegavamo odgovornost i sankciju prema onima koji su odgovorni i ovdje se država često pokazuje kao neodlučna ili nemoćna”, zaključila je Vujačić.