„Pomagači moraju da bespomoćno gledaju kako se ebola eksplozivno širi“, piše list Vestfalen blat: „Prije svega u siromašnim zemljama Liberiji i Sijera Leoneu pomoći jednostavno nema dovoljno. Ambulantne stanice koje po zapadnim merilima ionako ne mogu da se nazovu klinikama – prepune su. Pred njihovim vratima se gomilaju inficirani ljudi; mnogi umiru u mukama. Jer, ne nedostaju samo prostorije. Nema ni novca za ljekove. Nema zaštitne odjeće. Sve jasnije izbija na vidjelo da je zapadni svijet potcijenio ovu epidemiju ebole. U prošlosti su to bile prostorno i vremenski ograničene epidemije sa relativno malim brojem žrtava. Sada je ta bolest pogodila i region u kome je ranije nije bilo. Zbog neznanja, siromaštva i ukorijenjene tradicije, virus se veoma brzo širi. Samo bi jedna velika i bogato finansirana akcija mogla da pomogne odupiranju katastrofi. No, Zapadna Afrika i tamošnji ljudi sa svojim problemima kao da su previše udaljeni.“

Miteldojče cajtung smatra da je „to što Zapad sada odlučno preduzima mjere – neophodno. To je zapovijest ljudskosti. Pogođene zemlje ne mogu da se same rvu sa situacijom. Njemačka mora da preuzme veću međunarodnu odgovornost – to odgovara i retorici vlade. A prije svega je u interesu Zapada. Ako se zaraza i dalje bude širila, humanitarni troškovi će biti sve veći. Stručnjaci ne isključuju mogućnost da virus mutira i jednog dana ugrozi i Evropu. Što manje Zapad danas pomaže, tim više će morati da pomaže sjutra. To je brutalni nauk krize – i pravi primjer globalizacije.“

List Handelsblat prenosi da je zbog „premalo medicinskog osoblja, premalo bolesničkih kreveta i preopterećenog zdravstva u pogođenim zemljama, situacija u zemljama pogođenim zarazom - katastrofalna. A biće i gore. Već sada moramo računati sa hiljadama inficiranih nedjeljno. Do početka novembra bi moglo biti zaraženo više od 20.000 ljudi – piše u studiji Svjetske zdravstvene organizacije i londonskog Imperijalnog koledža. […] I dok je nad epidemijom u Nigeriji i Senegalu uspostavljena kontrola, u Gvineji, Liberiji i Sijera Leoneu je stanje potpuno haotično. […] To što se ebola tako brzo širi, prema mišljenju istraživača, nije posledica biološkog sastava njenog izazivača. Za to je, smatraju oni, kriva zapravo prekogranična razmjena ljudi kao i loše stanje zdravstvenih sistema u najteže pogođenim zemljama.“

Zidojče cajtung piše da je ova epidemija „račun za apsurdnu štednju“ i podsjeća da je organizacija „Ljekari bez granica“ još na proleće upozorila da je zaraza van kontrole. I pored toga, Svjetska zdravstvena organizacija je tek početkom avgusta proglasila međunarodnu kriznu situaciju a mobilizacija međunarodnih pomagača za pogođene zemlje Zapadne Afrike se dugo poslije toga odvijala vrlo sporo. „Ne mogu sve katastrofe da se izbjegnu, i nije Svjetska zdravstvena organizacija jedina koja je dugo potcjenjivala razmjere ove zaraze. No, činjenica da je ona poprimila takve razmjere, posledica je davno poznatih slabosti organizacija UN koje se bave zdravljem. Poziv upomoć generalne direktorke SZO Margaret Čen – koja je upozorila da su toj organizaciji potrebne hitne reforme – upućen je prije tri godine. Ali, tekući proces reforme te organizacije je farsa i baš kao i reakcija na ebolu zaslužuje etiketu na kojoj piše: premalo – prekasno. SZO danas više nego ikada zavisi od ažurnosti zemalja koje uplaćuju doprinos, kao i od privatnih donatora poput Fondacije Bila i Melinde Gejts. To se negativno odrazilo na nezavisnost organizacije i na njenu sposobnost da se pouzdano bavi svojim osnovnim zadacima.“

„Treba reći i da u osnovne zadatke SZO ne spadaju operativne krizne intervencije. To bi probilo njen budžet koji trenutno iznosi 1,5 milijardu eura godišnje. SZO je agencija koja postavlja norme i savjetuje svijet. Ona izdaje preporuke – od planova vakcinisanja, preko dojenja djece, pa sve do zdravlja na radnom mjestu. Te preporuke odražavaju međunarodni konsenzus stručnjaka visokog ranga; koriste ih kako vlade pojedinih država tako i međunarodne organizacije.“

(DW)