''Ljudska evolucija, nažalost, nije dostigla toliki nivo moralnog razvoja u kome bi eliminisala rat, oružje, vojsku, konflikte i ostale negativne fenomene koji prate drušvo kroz cijelu istoriju čovječanstva. Naime, tehnološki razvoj je pomogao u brojnim sferama života, ali bi bilo naivno tvrditi da svijetu više ne prijeti nikakva opasnost. Naprotiv, svijet je u cjelini nesigurno mjesto, a globalizacija koja nas nije zaobišla je tako nešto samo dotalno u cjelini demistifikovala. Fukujamina teza o kraju istorije je propala onoga trenutka kada je shvaćeno da ideologija ipak ne čini moral, bez obzira što utiče na njegovo formiranje. Nije dakle bilo dovoljno srušiti „gvozdenu zavjesu“ da bi se riješili svi problemi i konflikti. Nije bilo dovoljno pobijediti komunizam i uvesti liberalnu demokratiju. Svijet je poslije toga možda i postao na neki način bolji, relaksiraniji, opušteniji, ali ne i idealno mjesto za život. Prijetnje i probelmi nastavili su sličnim intezitetom, dodatno obogaćeni suptilnijim formama neprijateljstva, a put od „negativnog“ do „pozitivnog“ mira, u socijalnim teorijama, ostao je zarobljen u lavirintu'', smatra Abazović.

 

Kako je istakao, ''nema jednsotavnih rješenja u komplikovanim društvenim sistemima i stoga je važno u međunardonoj politici pokušati ne biti naivan i stvari gledati pragmatično. Na nesreću po sve nas, realistička škola međunarodnih odnosa i dalje je dominantna širom zemljinog šara. Sve što su tehnologija i razvoj pomogli jeste u stvari da se globalna manipulacija još više razvije i mnogi rebusi učine nerješivim. Bilo da se radi o ideološko-vjerskim ili ekonosko-socijalnim kretanjima''.

 

''Neće ulazak Crne Gore eliminisati sve prijetnje i probleme sa kojima se naša država susreće, ali bi to definitvno relaksiralo nategnutu društvenu zbilju i olakšalo našu svakodnevnicu. Teško je zamisliti zemlju ovako skromnih mogućnosti, male teritorije i broja stanovnika kako ostaje izvan sistema kolektivne bezbjenosti. To bi bio arogantan stav, a usudio bih se reći i neodgovoran prema generacijama koje dolaze. Ne treba Crna Gora da ide u NATO da bi vodila tuđe ratove po svijetu, otimala resurse i koru hljeba drugima, već isključivo da bi pobijedila sebe u sopstvenim izazovima. Zato je priča o vojsci, borbi, misijama, bombama..., za naše građane odbojna, strana, daleka i nepotrebna, što je dobro. Ali im je zato biliska priča o korupciji, organizovanom kriminalu, nezavisnim institucijama, boljoj sposobnosti reagovanja na elementarne nepogode, drugačijem ekonomskom ambijentu itd'', naveo je Abazović.

 

Prema njegovim riječima, NATO za Crnu Goru da ima prvenstveno vrijednosni značaj.

 

Kako je istako, ''jedini način da zakoračimo u budućnost jeste da raskinemo sa prošlošću. To znači da moramo znati gdje želimo da pripadamo. Ako prihvatmo vrijednosti savremene Evrope, onda će nam kompas definitvno ukazati na Zapad. Ovo ne podrazumijeva distanciranje od bilo koga, samo predstavlja namjeru da utvrdimo svoju viziju moderne države. Ako imamo potrebnu da dostignemo demokratske standarde onda se moramo ugledati na one koji su to već učinili i sarađivati sa njima. Zahtjevi NATO-a prema Crnoj Gori su u ovom trenutku isti kao zahtjevi EU. Zato je važno pobijediti i nadići sebe i raskinuti sa nekim stvarima koje je savremni svijet odavno nadišao.''

 

Abazović smatra da nijesmo u nikakvom sukobu civilizacija, ali zato jesmo u njihovom prožimanju.

 

''Mi ne težimo potrebi za globalnom dominacijom, već tražimo sigurna rješenja za naše građane. Mir je pretpostavka svakog razvoja, a kolektivna bezbjednost za sada jedini put ka tome. Sve drugo bi bilo avantura sa neizvjesnim ishodnom, pogodna samo za one koji ne žele demokratizaciju društva, koji zadržavju podjele i primitivizam, a svojim tajkunsko-koruptivnim vezama ugrožavaju ekonomski napredak. Teoretski i praktično, Crna Gora nema problem da odluči šta da radi po pitanju učlanjenja, njen najveći probem jeste promjeniti mentalitet koji je u mnogo čemu pogrešeno srastao. Stoga je NATO dobra prilika da se od nečega krene. A najveća bi dobit iz cijele priče o integracijama bila ako uspijemo da nadiđemo sami sebe'', zaključio je Abazović.