Praznik rada obilježava se u znak sjećanja na prve masovne radničke demonstracije 1. maja 1886. u Čikagu, kada su radnici zahtijevali osmočasovno radno vrijeme i bolje uslove rada.

Kao odgovor, uslijedila je represija, a u sukobima sa policijom bilo je žrtava i ranjenih na obje strane. Ishod je bio da su sedmorica sindikalnih aktivista osuđeni na smrt.

Drugi kongres Radničke internacionale, odlučio je da se od 1890. godine, 1. maja širom svijeta održavaju masovne manifestacije, demonstracije i štrajkovi, kao jedan od vidova klasne borbe, što je do kraja 19. i početkom 20. vijeka dobilo masovne razmjere.

Praznik rada je nakon Drugog svjetskog rada, najmasovnije obilježavan u socijalstičkim zemljama, kada su održavane parade i slične manifestacije.

Posljednjih godina, prvomajski protesti ponovo dobijaju vidove protestnih okupljanja nezadovoljnih radnika, čiji položaj, zbog ekonomske krize, postaje sve teži.

Kada je i Sovjetski Savez uvrstio ovaj datum u zvanični kalendar, zbog ideoloških razlika, u SAD su počeli da ga obilježavaju prvog ponedeljka u septembru. 

Nekada su se za Prvi maj palile logorske vatre uoči praznika, a sjutradan, obično na najbližem izletištu okupljao se narod uz prigodne govore sindikalnih funkcionera, recitovala se i poezija, igrala folklorna društva. 

Od sedamdesetih godina prošlog vijeka manje se insistiralo na govorima i kulturnim programima, a više na roštiljijadama u prirodi i neformalnim druženjima. 

U vrijeme socijalizma i bivše SFRJ, ko je želio i mogao, putovao je u inostranstvo obično do Soluna ili još češće Trsta u šoping ili na mali odmor na more ili planinu i tako se razvila tradicija sindikalnih izleta i putovanja u inostranstvo.