Jasno je, niko ne ide jer mu je dobro u svom gradu. Ali, mnogi nisu svjesni života koji ih čeka kao izbjeglicu u zemljama EU. Trenutnu situaciju, opisao je jedan Rožajac koji se trenutno nalazi u azilu. Između ostalog, kako piše Rožaje Free Press, on napominje da su sada vjerovatnoće za ostanak naših ljude "ravne nuli", a i kada bi imao neku šansu, sigurno bi se vratio u Rožaje jer u svom gradu jedino što mu je nedostajalo je posao, za šta vrijedi ostati i izboriti se.
Priču prenosimo u cjelosti:
"Krenuo sam iz Rožaja prije 8 mjeseci kada sam došao u Štutgart kod prijetelja, odakle sam pošao u Karlsrue i prijavio se u centar za azil gdje je smješteno preko 3000 azilanata sa svih strana svijeta! Uslovi su katastrofalni. Ljudi vrše nuždu gdje stignu, pa i u sobama. U jednoj sobi su smještene i po dvije porodice, ali često se spava i po hodnicima ali i ispred zgrada.
Srećom, nisu me tu previše zadržali, jer sam prebačen u drugi centar na oko 50km udaljen od ovog gdje sam dobio sobu u kojoj je bilo azilanata iz čitavog svijeta. Dobijali smo tri obroka, ali sve je to bilo nedovoljno jer sam bio sa djetetom kojem sam morao kupovati mlijeko. Inače, otišao sam sa ženom i dvoje djece. U ovom centru sam bio 10-ak dana, a onda su nas ponovo prebacili u Karlsrue, gdje sam spavao u sali koja je podsjećala na rožajsku poštu i kojoj je bilo 50 ljudi. U četiri ujutru su nas probudili. Čekali smo napolju do osam, da bi se slikali i dobili dalje upute. Poslije 12 sati čekanja, sve je bilo završeno i uputili smo se za Braunšvajg, 600km dalje od trenutnog grada. Dobili smo samo kartu i to je sve. Morali smo u potpunosti sami da se snalazimo, a ako ne znate njemački jezik ovo je ogroman problem! Poslije velikih muka, stigli smo nekako do Braunšvajga u centru za azilante gdje su postojale tri zgrade prepune izbjeglica. Uveli su nas u tzv. šok sobu, gdje smo spavali u sobi sa čak 6 porodica! Velike muke su oko ishrane bile. Za obrok se morali ići u veliku salu gdje se zaista dugo čeka. Ako zatreba doktor, čeka se i po sat vremena. Doktor ne zna naš jezik, tako da ako ne znate jezik, skoro je nemoguće objasniti kakav problem ima vaše dijete ili vi. Nema prevodilaca. Poslije dvodnevnog horora šok sobe, dobili smo kontejner gdje smo ostali tri dana. Opet smo prebačeni. Ovaj put smo dobili sobu a kuhinju i wc smo morali dijeliti sa svima. Vrlo je opasno. Ne smiješ ostaviti porodicu nasamo, jer kradu po centru, ali i pale i biju. Bilo je mnogo smrtnih slučajeva! Totalni haos! Tu sam ostao 10 dana, a onda su nas prebacili u Donju Saksoniju (Niedersachsen), pokrajinu u sjevernom dijelu Njemačke. Potpuno iscrpljeni došli smo do opštine gdje su nam dali 350€ i stan koji smo morali da dijelimo. Poslije smo dobili mali stan koji smo dobili jer smo četvoročlana porodica. Mjesečno dobijamo 450€. Iz centra za azil (hajma) četvoročlanoj porodici daju i 1000€, ali troškovi su ogromni, tako da ovo nije mnogo. Putovanja su, ako ne znate jezik najgora.
Znam da se mnogo ljudi prijavljuje. Znam mnogo slučajeva naših ljudi koji su došli, vidjeli kako je i odmah se vratili. Šanse za naše ljude da sada dobiju azil su RAVNE NULI! Vi možete dobiti radnu dozvolu za oko tri mjeseca, kao što sam ja, ali to, po zakonu, ne utiče na proces po predaji zahtjeva za azil. Možete raditi posao za manje novca nego što je primanje socijale, ali to šanse za papire ne povećava, jer jednostavno posao ne utiče na to. Jedan moj prijatelj iz Bijelog Polja je dobio radnu dozvolu. Počeo je da radi i poslije 5 dana su mu javili da mora da napusti državu! Kad počnete da radite, onda su svi troškovi vaši, kirija, komunalije, hrana, sve! Sada je za naše ljude sa Balkana sve teže. Mnogo ljudi je već bilo i isti razlozi se ponavljaju. Naslušali su se svega. Sve se detaljno provjerava. Ako kažete da vas policija maltretira, odmah kontaktiraju rožajski MUP. Sve te priče, poput nemam da jedem, prijete mi na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi, ovdje više nemaju nikakve šanse! Ljudi plaćaju advokate, i to mnogo! Samo se troši novac uzalud!
Ali ovaj talas naših azilanata će ubrzo da stane. Njemci će još vrlo malo davati novac, a uskoro će početi da daju bonove, kao u Luksemburgu, a to je po osobi 25e mjesečno! Zbog toga, rijetko ko ode u azil u Luksemburg. U Njemačku ljudi dolaze zbog novca! Ali, ovo nije za normalna čovjeka! Ko je radno sposoban, treba da ostane u Rožajama, jer ovo stvarno nikome ne treba! Ako je neko mislio da dođe zbog novca, grdno se prevario, jer su ovdje ogrmoni troškovi! Ovdje ni naši ljudi koji imaju državljanstvo ne žive život dostojan čovjeka. Problem je što "tjeraju tafru" kad dođu u Rožaje, ali ovdje rijetko ko živi ljudski.
Grad u koji najviše odlaze naši ljudi je Braunšvajg, jer se samo iz tog centra za azila dobija stan (koji se opet dijeli). Većina se ovdje prijavljuje. Mada, iako se prijaviš u Dortmund, opet te pošalju u Braunšvajg. Ne znam zbog čega, ali sam primijetio da naše ljude ovdje šalju.
Tek čekam da dam izjavu. Treba prvo da se daje, tzv. mala izjava, a onda velika. Velike su gužve. Jedva postižu. Rijetko ko dobije papire, naročito naši sa Balkana. Ja se sigurno vraćan u Rožaje za par mjeseci, bez obzira šta odluče, jer mi život u Njemačkoj ne treba. Iskoristio sam ovo vrijeme da naučim malo jezik. Ali ljepši je jedan dan u Rožaje, nego godinu dana u Njemačkoj! Vratiće se i ostali, jer većina je u Donjoj Saksoniji. Ovdje se još uvijek prima novac, ali ne zadugo. Kad počnu da daju bonove, kao u drugim gradovima, istog dana će se svi vratiti. Kada počnu da daju bonove, to znači da ćete dobiti ček od npr. 100€ koji moežete potrošiti samo na određenim mjestima. Sa taj jedan bon, kupujete čitavih nedjelju dana. To je premalo!
Mnogi koji dođu, dolaze da bi ostali. Ja ne. Ne sada govorim tečno njemački, ali ne volim ovaj život. Ovdje si rob sistema! Naši ovdje nemaju ništa. Mnogo znaju da neće ostati već dolaze da iskoriste ovaj period dok ne uvedu bonove. Većina razmišlja ovako: Ako ostane, dobro je, ako ne ostane, bar će kući poslati malo novca. Znam mnogo ljudi koji primaju za četiri člana 1000 eura kao jedna porodica iz Srbije, ali ne troši ništa, već skuplja i ide u prodavnice i uzimaju proizvode kojima je istekao rok! Da bi se dobio azil, mnogi su spremni na neke nevjerovatno stvari. Jedna žena je pila neke tablete da bi joj psihijatar napisao da mora da se liječi, samo da je ne bi protjerali. Međutim, oni su je poslali u ludnicu, a njen čovjek ne može sada nikako da je izvuče!
U svakom slučaju, ne preporučujem nikom da se upušta u ovo. Jedna žena koja je zadužene za produžavanje boravka mi je rekla da su sada šanse za ostanak svedene na minimum."
Komentari