Novi paviljon tek što je bio završen i pušten u rad tog septembra, desetak dana prije mog dolaska u Podgoricu kao sezonski radnik na poljima Plantaža. Smještena sam u lijevi blok,  mješovitu sobu. Za razliku od lijevog, u prostorima desnog bloka za taj dio zadužena poslovođa nije dozvoljavala korišćenje duvanskih proizvoda u sobama, uvela je obavezno održavanje kupatila i zabranu pripreme hrane u sobama uređenim zasebno na muške i ženske prostorije. Paviljon je podjeljen na lijevi i desni blok sa odvojenim ulazima po osnovu grupa za berbu.

Grupe svako jutro dobijaju drugačije polje, što uprava određuje prethodni dan na osnovu kalendara berbe, pa obavještava poslovođu, koji to radnicima prenosi isključivo na lični upit. Inače, svaka soba ima uglavnom krevete na sprat, njih desetak smještenih jedan uz drugi, kao i po jedan frižider, premda u dijelu lijevog bloka paviljona postoji prostor predviđen za kuhinju, koji još nije u upotrebi (za razliku od desnog); ormara nema. U kupatilu su četri kabine za tuširanje, do kojih se stiže kroz pred-kupatilo, gdje je veliko korito od cigle i pločica, koje služi za pranje ruku i nogu - četri slavine na zavrtanje u osnovi su nehigijenske; često je začepljeno zbog grožđa i toza od kafe, pošto u prostoru za kuhinju nije obezbjeđena škafa. Sa četri kabine za toalet odvojene fizički od dijela za tuširanje, uprkos loše održavanoj higijeni i čestoj zapuštenosti kabina, za klasu je bolji prostor od starih baraka, koje su namijenjene za smještaj drugih beračkih grupa i jedan broj radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme, porijeklom iz drugih krajeva Crne Gore i regiona.

Jutro počinje buđenjem jedne manje grupe radnika u 4:30, kako bi oko plinskog rešoa posjedali u krug i uz kafu i cigaru zapodjenuli svakodnevni razgovor; tako do 5:10, nakon čega svi u paviljonu razbuđeni i spremni za rad izlaze ispred i ukrcavaju se u autobus, koji vozi do mjesta okupljanja na poljima Plantaža.

Ti su autobusi opremljeni drvenim sjedištima, koja zauzima manji broj berača, dok ih većina na nogama dupke ispunjava prostor. Na mjestu okupljanja dolazi obično nekoliko radnih grupa, sa vremenom čekanja u prosijeku sat ili više, dok se autobusi vrate sa radnicima iz Podgorice, zaposlenim na neodređeno vrijeme.

Naime, kako samo dva autobusa razvoze zaposlene na Plantažama, najprije se dovoze sezonski radnici. Nakon dolaska autobusa iz Podgotrice polazi se na mjesto berbe, najčešće traktorima, zbog slabe prohodnosti puteva. Prikolice traktora u kojima se smještaju radnici, iste su koje se koriste za prevoz rasutog tereta. Kako su ograde prikolice jedino za šta se u vožnji može uhvatiti, radnici stojeći držeći jedni druge za rame, ili oko struka, kako ne bi popadali. Vozači traktora tvrde da su ponosni što za sve ove godine nije došlo do ozbiljnijih posledica takvog prevoza.

Stigavši na polje uzimaju se kante za berbu, koje su u međuvremenu dovezene na kamionu ili traktoru. To su iste kante od prethodnog dana, onako kako su spojene jedna u drugu na kraju branja. One se ne podvrgavaju redovnom održavanju, pranju i kontroli. Često su napukle, čak i duž cijele strane; kad ostanu bez ručke berači je naprave od obične tvrde žice, ili se koriste bez njih. Usljed cijeđenja voćnih sokova ove kante su ljepljive, pa treba uložiti napor da se odvoje jedna od druge.

Iskusniji berači onima manje spretnim, tokom rada potajno zamijjene bolje kante svojim neispravnim, a na kraju dana ih uvežu žicom u boji, ili bezbojnu žicu označe kesom, platnom, ili ih pak označe na neki drugi način. Tako su na početku novog radnog dana ti radnici prvi da se popnu na kamion/traktor, da prepoznaju „svoje" kante. Odozgo ih dodaju najčešće svom partneru u branju, ili ko im pruži pomoć, nakon čega se penju slijedeći.

Kante se postavljaju na početku reda koji se bere, da bi se uz napredovanje duž reda ostavljale napunjene dok ne naiđe kamion, kada se iznose i čeka se na utovar. Često se nose po dvije, ili četri, do mjesta utovara, kako se ne bi gubilo dragocijeno vrijeme. Dobro je kad se radi u paru, ukoliko se po dogovoru dijeli zarada. Tada jedan nastavlja sa branjem, a drugi iz para čeka na kamion za utovar, gdje dvočlana komisija prolazi i bilježi broj kanti. Ovoj komisiji je to jedini radni zadatak tokom dana. Radniku na kamionu berač dodaje kantu podižući je iznad nivoa vlastititih ramena. Smješten na za to posebno napravljenu platformu, radnik sa kamiona prihvata kantu, podigne iznad visine ramena, istresa u prikolicu i vraća bacajući je u ruke beraču.

Kad sunce zapeče berači i radnici znaju da skinu majce, izlažući se direktnom uticaju sunčevih zraka. Nije predviđeno da plantaže obezbjeđuju radnu odjeću i obuću zaposlenima neposredno na berbi. Često se neupućeni berači mogu vidjeti bez kape, pošto niko ne kontroliše primjenu sredstava lične zaštite, odjeća nije zamišljena da sprječava dolazak kože u dodir sa lišćem, stablom i plodom vinove loze. Sva polja i stabljike se cijele godine održavaju korišćenjem određenih hemijskih sredstava protiv štetočina, koja se klasifikuju kao štetna po zdravlje.

Za vrijeme navodnjavanja loze, iako postoje odgovarajući ventili, ne obustavlja se dotok vode do biljaka na poljima gdje je u toku berba za taj dan. Voda za navodnjavanje je obogaćena hormonima i drugim hemijskim sredstvima. Premda uobičajeno bježe od gužvi, zmije kada ožedne pri visokim ambijentalnim temperaturama ljetnjeg perioda, uđu u polja gdje je u toku berba i postoji potencijalna opasnost od ujeda radnika.

Voda za piće radnicima na poljima dovodi se u posebnim cisternama, smještenim na traktorima. Ti su tankovi boje senfa, kroz plastiku se može nazrijeti talog na dnu. Vozači imaju dodatno opterećenje što se radi o starim traktorskim mašinama, koje ne mogu uvijek staviti u pogon, kad su prinuđeni da kamionom, ili drugim traktorom, s leđa poguraju takvu cisternu, kako bi je pokrenuli.

Vlastitu imovinu berač nosi oko struka, ili na leđima, tokom cijelog radnog dana. Ukoliko je okači o neki od stubova koji nose lozu, pa se previše udalji, zna se desiti da ostane bez neke od vrijednijim predmeta.

Makaze za branje se zadužuju kod poslovođe prilikom stupanja na rad, i razdužuju posljednjeg dana rada. One su oštrog, nezaštićenog vrha, mogući uzrok samopovrijeđivanja kod branja grozda zavlačenjem ruku dublje u lišće. Važno je paziti gdje se ostavljaju kako se ne bi izgubile u travi, ili uz nečiju pomoć nestale. Iskusniji i spretniji berači su brži i tu prednost koriste kada su u paru sa osobom gdje se ne dijeli zarada: požurivši u redu ispred kupe samo veće dostupnije grozdove, stižući sa više punih kanti do kraja reda, dok se onaj manje iskusan mora uvlačiti u lišće kako bi skinuo preostalo.

Politika je kuće da svaki grozd u redu mora biti obran do posljednjeg. Opet, kako bi zaradili više, pojedini berači rade paralelno na dva reda.

Godine 2011 grupa radnika roma sa Kosova se pobunila i izborili su pravo na obrok; od tada se hrana za ručak donosi na polje beračima. Obično vođa smjene preuzima kartonske kutije iz kojih viri hljeb za cijelu grupu. Postavlja to između bilo koja dva reda i zatim rukama kidajući hleb, kad se desi da nije unaprijed isječen, dijeli takozvane „lanč pakete".

Kad dođe vrijeme ručku berači se trebaju osvrtati i tražiti gdje je vođa smjene sa hranom za njih. Izbor jela su hrenovke, kuvana jaja, konzerve sardina, zdenka sir, ili pašteta, ponekad čak i konzerve komadića tunjevine.

Oko sedam uveče se u lijevi paviljon donosi hrana u velikim loncima i dijeli u tanjirima koje svako zadužuje kod starješine sobe, ili dobija na ruke ako je „lanč paket", a jede se najčešće u sobi.

Kamioni za dostavu hrane su vidno prljavi, dok i sam miris prostora za smještaj robe upućuje da se ne održavaju redovno.

Priručnih toaleta nema na polju, ukoliko je predhodni dan na susjednom polju obavljena berba, treba biti obazriv kako se ne bi ugazilo u izlučevine, pošto se zaposleni tako „snalaze".

Berba traje do četri sata popodne, nakon čega ko nije sebi obezbjedio prevoz čeka da se završi branje svih redova, najkasnije oko 04:30h, kada traktor vozi do mjesta okupljanja, a zatim autobusom nazad u paviljon.

U lijevom bloku paviljona je gužva za tuširanje, toplu vodu obezbjeđuje samo jedan bojler od 80 litara, tako da ko kasnije dođe na red ostaje mu hladna voda na raspolaganju. Zbog toga su česta sporenja među beračima i desi se da ubacivanjem stvari, ili hladne vode, kroz procijep od pola metra iznad vrata kabine, nastoje ubrzati one koji su unutra. Ponekad padnu i teške riječi.

Tokom boravka u paviljonu za tih devet dana pred mojim očima su se odvijale i tuče, žene i muškarci jednako, bez diskriminacije. Jednom takvom prilikom pozvala sam portira sa kapije na ulazu u paviljon (postoji i glavna kapija na ulazu u kompleks, ali oni su na oko sedam minuta hoda), ali je odbio da napusti kućicu i razdvoji izgrednike, obavjestivši me da mu to ne ulazi u opis radnog mjesta.

Svijetlo se u paviljonu redovno gasi u 22:30, što ne sprječava pojedince da se ispred zgrade, ili u prostoru namjene za kuhinju okupe uz rešo na gas, ili pivo, održavajući razgovor ponekad i do iza ponoći.

Za pranje radne i svakodnevne odjeće berači smješteni u paviljonu imaju na raspolaganju mogućnost da kupe prašak za pranje i zajme lavor od drugih berača, te upotrebe česmu sa hladnom vodom, bilo na korutu u pred-kupatilu, ili na česmi za navodnjavanje dvorišta. Veš se može prostirjeti na više plastificiranih žica, razvučenih u dvorištu između stabala i ograde, hodajući u predvečerje po blatnjavoj travi. Desi se da se tokom noći zagube štipavice. Fleke od crnog grožđa sa odjeće ne skidaju se ni pri otkuvavanju, dok snalažljiviji kažu da ih treba istrljati nezrelim grozdom bijele sorte.

Za 9 dana rada ja sam bez zabušavanja uspjela da zaradim oko 75 €, za 36 kanti dnevno u prosjeku. No to je bilo 2012-e, godinu nakon što su, po riječima radnika, Plantaže kupile između 40 i 60 vozila (zavisno od konsultovanih izvora među zaposlenima na polju) golf 5 za poslovovođe i rukovodioce. Ukoliko su, od tada do danas, u Plantažama višak zarade usmjerili, umjesto u hečbek vozila za upravu, u unapređenje uslova rada za berače, postigavši standarde koji omogućavaju sigurnost i zdravlje na radu uz odgovarajuću obuku, u skladu sa dobrom praksom u razvijenim zemljama Evrope, neće biti potrebe da se neko prinudno šalje na rad u tu poslovnu organizaciju, uslovljen materijalnim ucjenama. Pokazaće nam da im je stalo do ljudi od čijeg rada im neposredno zavisi budućnost. Biće čak teško tu pronaći slobodno radno mijesto, jer mi smo narod koji voli i zna da radi, samo ne volimo kad nas izrabljuju.