Iz tih NVO podsjećaju da je inicijativa prvobitno podnijeta 26.5.2011, ali nažalost do danas na nju nijesu dobili odgovor.

U inicijativi upućenoj  Rašku Konjeviću, ministru unutrašnjih poslova i  Pavlu Goranoviću, ministaru kulture, Nikoli Nikši Gojkovići, predsjedniku Opštine Herceg Novi podsjećaju, da je u maju i junu 1992. godine, najmanje 66 izbjeglica bošnjačke nacionalnosti iz Bosne i Hercegovine nezakonito  uhapšeno na teritoriji Crne Gore, a zatim isporučeno njima neprijateljskoj vojsci bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini. Samo 12 osoba deportovanih iz Crne Gore uspjelo je da preživi mučenje u koncentracionim logorima.

Napominju da je najviše izbjeglica lišenih slobode dovedeno je u Centar bezbjednosti Herceg-Novi, koji je služio kao sabirni centar, odakle su 25. maja 1992. autobusima transportovani u koncentracioni logor u Foči, odnosno 27. maja 1992. na neutvrđenu lokaciju u istočnoj Bosni, gdje su svi ubijeni. Još uvijek nijesu pronađeni posmrtni ostaci svih žrtava.

"Ove godine, 25. maja, nevladine organizacije su obilježile 23. godišnjicu ovog ratnog zločina memorijalnim skupom ispred zgrade Centra bezbjednosti Herceg-Novi. Organizatori skupa su, podržani od strane predstavnika NVO “Broj 19“, Pokreta za neutralnost Crne Gore, članova porodice pok. Osmana Bajrovića, žrtve deportacije, i predstavnika odborničkih klubova Skupšine opštine Herceg-Novi Milovana Baždara i Dragana Šimraka ponovili inicijative da se u Crnoj Gori proglasi Dan sjećanja na žrtve deportacije i podigne spomenik upravo na mjestu odakle su žrtve deportovane, u dvorištu zgrade područne jedinice Uprave policije Herceg-Novi", stoji u Inicijativi ovih NVO.

Oni su opet zamolili ministre i gradonačelnika H.Novg da ozbiljno razmotre inicijativu za podizanje spomenika, koji bi doprinio da se žrtve ne zaborave i da služe kao opomena budućim generacijama.

Podnosioci Inicijative se pozivaju na Rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 60/147, pod nazivom „Osnovna načela o pravu na pravni lijek i reparacije za žrtve teških kršenja međunarodnog prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava“, glava IX, tačka 22, u kojoj je propisano da reparacije za žrtve uključuju i mjere satisfakcije, među kojima su i “komemoracija i odavanje počasti žrtvama”.

"Vlada Crne Gore donijela je odluku 25. decembra 2008. o sudskom poravnanju sa porodicama žrtava i preživjelim žrtvama deportacije 1992. godine. Na ovaj način, Crna Gora je prihvatila činjenicu da se zločin dogodio i da su žrtve stvarne. Činjenica da pravosuđe još uvijek nije utvrdilo individualnu krivičnu odgovornost za taj zločin nema uticaja na odavanje počasti žrtvama koje su nesporne. Porodice žrtava istakle su značaj koji bi ovakav spomenik imao za njih, s obzirom na činjenicu da znatan broj posmrtnih ostataka, posebno ljudi deportovanih i ubijenih 27. maja 1992, još uvijek nije pronađen i sahranjen", navodi se u Inicijativi.

Pozivaju se na Zakon o spomen-obilježjima kojim je predviđeno da se spomen-obilježjima trajno obilježavaju značajni događaji, njeguju ljudski ideali i odaje počast borcima za slobodu, civilnim žrtvama rata i masovnim stradanjima ljudi.

"Nesporna je činjenica da su sve žrtve deportacije 1992. godine bili civilne žrtve, sa čime je saglasna i Vlada Crne Gore. Pomenutim zakonom je u članu 14, stav 1, propisano da spomen-obilježje izgradnjom ili postavljanjem spomen-objekta može podići Crna Gora, opština, mjesna zajednica, vjerska zajednica i drugo pravno lice. Nadležnost skupštine opštine da donese odluku o podizanju spomenika je bliže određena čl. 16 Zakona, prema kojem se ne može podizati spomen-obilježje bez odluke skupštine opštine donijete u skladu sa sa programom podizanja spomen-obilježja uz prethodnu saglasnost Ministarstva kulture", poručuju iz ovih NVO.

Ističu da Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 60/147 kao mjeru garancije protiv ponavljanja kršenja međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava, predviđa „kontinuirano obrazovanje o ljudskim pravima i međunarodnom humanitarnom pravu za sve društvene sektore, obuku zvaničnika u pravosuđu kao i vojnih i policijskih snaga“.

"Spomenik žrtvama akcije koju su u najvećoj mjeri u maju 1992. godine sproveli pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova RCG, ispred Centra bezbjednosti Herceg-Novi, služio bi kao trajno upozorenje i novim generacijama pripadnika MUP-a da su dužni odbiti izvršenje naređenja koje za posljedicu ima ratni zločin ili drugo kršenje ljudskih prava. Podizanjem spomen-obilježja bi i država Crna Gora, u skladu sa Rezolucijom Ujedinjenih nacija, obezbijedila kontinuirano i upečatljivo obrazovanje policijskih snaga, obezbijedila sjećanje na žrtve i postala primjer za uzor državama u regionu", zaključuju potpisnici Inicijative.