„Sa uslovima u prihvatilištima i sa time šta naše građane čeka u Njemačkoj dobro su upoznati i oni koji ih tamo dovoze, ali ćute zbog zarade“, kazala je za Pobjedu generalna sekretarka Saveza crnogorskih asocijacija Njemačke Emira Mustajbašić-Ličina, prenosi Pobjeda.

Ličina, koja je zaposlena u Birou za strance u Agenciji za integraciju osoba sa područja bivše Jugoslavije, kaže da joj je poznato u kakvim teškim uslovima tražioci azila žive u Njemačkoj, dok čekaju rješavanje statusa.

„Ne znam koji su lični razlozi građana Crne Gore da se familijarno sele u Njemačku, ali znam šta je pokrenulo ovu masovnu seobu. U Njemačkoj postoji stari grad Goslar, blizu Braunšvajga, koji je vjekovima bio poznat po rudnicima olova, cinka i srebra. Godine 1988. rudnici su zatvoreni i mnogo ljudi je ostalo bez posla. Od tada ljudi masovno napuštaju grad tražeći novi posao, ostavljajući prazne kuće i stanove“, objašnjava ona.

Prema njenim riječima, zbog toga je decembra prošle gradonačelnik Goslara Oliver Junk dao izjavu u kojoj je pozvao njemačke vlasti da izbjeglice, koje stalno pristižu, šalju u njegov grad, jer im to mjesto može pružiti dobar smještaj, a dolazak novih stanovnika pokrenuo bi zamrlu privrednu aktivnost.

„Gradonačelnik Junk je mislio na izbjeglice iz ratom ugroženih područja, ponajprije sa Bliskog istoka. Mislio je, ali nije rekao, i mnogi su razumjeli da je to poziv za sve koji žele“, objasnila je Ličina.

Od tada, kako je dodala, mnogo ljudi, i po 150 na dan, došlo je u grad i zatražilo azil.

„Najviše ih je stiglo s područja Balkana, među njima i veliki broj iz Crne Gore. Građani Goslara revoltirani su izjavom gradonačelnika i svime što je ona proizvela. Pokušavaju putem medija i interneta objasniti ljudima da su oni siromašan grad, sa puno nezaposlenih, sa devastiranom infrastrukturom i da ne mogu izdržavati toliki broj tražilaca azila. Ali „duh iz boce“ je pušten i migrante je teško zaustaviti“, tvrdi Ličina.

Ona kaže da tražioce azila smještaju u prihvatilišta, koja su vrlo neuslovna, jer i po 70 ljudi bude u jednoj prostoriji.

„Glavni problem je imaju li se ti ljudi gdje i na šta vratiti? Jer, najčešće su prodali sve što su imali i tim novcem platili put do Njemačke. Ovdje treba napomenuti da su ljudi koji ih dovoze u Njemačku dobro upoznati sa situacijom, ali u interesu zarade ne samo da ne opominju svoje putnike, već ih dodatno ohrabruju“, kazala je Ličina.