-Čekao sam samo da djeca završe školu pa da se spakujem i krenemo - kaže Lutvo, rodom iz Berana, koji već tri decenije živi u Podgorici, na Vrelima Ribničkim. Ima i porodičnu kuću i posao, kakav takav kaže on. Ipak se odlučio da okuša sreću u Njemačkoj.

– Tri stotine i kusur  eura plate premalo je za troje djece iako živim u kući koju je otac izgradio osamdesetih godina prošlog vijeka. Toliko ću, kažu mi, dobiti pomoći na djecu kad se prijavim u azil.

Ipak, već desetak dana je prošlo otkako se škola završila a on tek privodi kraju pripreme za put na koji će krenuti svojim kombijem. Razloge nalazi u tom što djeca neće da ostave svoje drugove iz ulice, plaču na samo pominjanje odlaska. On čeka još jednu platu od privatnika kod kojeg radi, ali sad su već sati u pitanju a ne dani, kaže Lutvo.

Lutvo, kojeg autor ovih redova poznaje još od osnovne škole, samo je jedan od mnogih koji će ovih dana napustiti Podgoricu. I dok su odlasci ljudi sa sjevera pod lupom javnosti i medija ovi iz Podgorice prolaze tiho i bez pažnje novinara i države.  

A nije Lutvo jedini - Ja da znam, bar još dvije porodice su otišle, komšije tu iz donje ulice. Ima ih još.

Dok političari, poput Rafeta Husovića, tvrde da su neke NVO odgovorne za iseljavanje sa sjevera, a da im pri tom daju lažne slike o onom šta ih čeka, i dok se u javnosti pojavljuju slike šatora u Braunšvajgu koji je i Lutvovo krajnje odredište, on se od straha od nepoznatog brani rečenicom sa početka priče – Tri stotine i kusur  eura plate premalo je za troje djece.

Lutvo je zanatlija, građevinac navikao na težak rad. Nada se da će u Njemačkoj svojim rukama zaraditi mnogo više i da će mu budućnost potomaka biti sigurnija nego što je  sada na Vrelima Ribničkim, u ulici u kojoj su odrastali. O mogućnosti da ga vrate i ne razmišlja.