Irfan Kujović  je po zanimanju bio policajac. Za taj posao primao je platu u visini pola potrošačke korpe. Od toga je pošteno hranio svoje četvoro djece, pošteno živio  i  što ne reći, takav otišao Bogu na istinu. Tog kobnog dana dok je Irfan radio svoj posao na njega je automobilom,  kažu, naletio Enis Memić. Enis Memić je i dalje po zanimanju diler drogom. Nepošteno, nečovječki kao što i živi, Enis je tog kobnog dana, tvrde, ubio Irfana. A sa njim , taj koji ga je zgazio, zgazio je i sve nas. Zgazio i pobjegao.

Irfan mu se očigledno tog kobnog dana našao na putu, a Enis i njemu slični gaze sve pred sobom. Gaze možda i zbog toga što je Memić kao član organizovane kriminalne grupe, za šverc 250 kilograma marihuane iz Albanije ka Srbiji i BiH, dobio godinu zatvora. Gaze možda i zbog toga što su putevi kojima švercuju svima poznati a i dalje prohodni. Gaze možda jer misle da za njih zakon ne važi a tuđi život ne vrijedi. Jer da Memić zna za vrijednost tuđeg života ne bi kukavički zgazio Irfana. I ne bi kukavički pobjegao.

Pitamo se zašto i danas ne znamo kako izgleda Enis Memić, hapšen i osuđivan u Crnoj Gori. Postoji li interes da se ne objavi njegova fotografija? Možda se istim putem kojim je i pobjegao vratio u Crnu Goru da nastavi svoj nečasni posao. Bez straha da će ga ko prepoznati  jer policija nije objavila njegovu sliku. Irfanovu su objavili, u policijskoj uniformi, u onoj istoj koju je časno nosio i u kojoj je časno poginuo.

Kad ostane bez roditelja dijete je siroče. Za Irfanom ih je ostalo četvoro.  Siroče zvuči kao  sirotinja i zaista su Irfanova djeca osiromašena njegovom smrću. Kad ih je posjetio ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević, obećao im je stan. Pitali smo ga kada će to biti. Odgovor još čekamo.

Irfan nas je svojim životom i svojom smrću zadužio da ga pamtimo. Zadužio da od nadležnih tražimo odgovore na to kad će njegov ubica biti uhvaćen, kad će se njegova djeca useliti u stan koji im je svojom smrću zaradio, kad već nije mogao svojim životom. Zadužio nas je jer je pošteno živio i pošteno radio svoj posao i pošteno stradao radeči ga. Tužno bi bilo kad bi bio jedini. I zbog toga pitamo, Gospodine Ministre Raško Konjeviću, pamtite li Irfana?