“Ovo je grozna slika. Ona pokazuje sav užas uzaludnog i smrtonosnog bijega iz Sirije pogođene ratom. Ovo je trenutak uhvaćen fotoaparatom - ali i ono što se dešava svakoga dana na obalama Sredozemnog mora. Ovo je slika koja čini da smo skrhani zbog bolnog saosjećanja. Ovo je slika koja tjera na razmišljanje. Ovo je slika koja nas čini nijemima. Slika pred kojom svi osjećamo da je slika godine, možda i decenije. Ona je simbol svega što nas u ovom trenutku dira, pogađa, čini bijesnima i razočaranima.

Trebali li, smije li se, mora li se objaviti ovakva slika? Mora li to učiniti i Dojče Vele? Postoji niz uvjerljivih i razumnih razloga da se to ne učini. Riječ je o pijetetu, o dostojanstvu jednog djeteta, o opravdanom zahtjevu da mediji moraju biti uzdržani.

Mi smo se odlučili da je objavimo. Ne zbog senzacije, ne zbog toga da bismo povećali broj klikova na našim stranicama ili gledanost naših priloga. Pokazujemo je, jer nas je sve pogodila. Pokazujemo, jer ona postaje simbol izbjegličke tragedije: slika nedužnog djeteta, zbog koga su se njegovi roditelji upustili na put opasan po život, kako bi mu omogućili bolji život. Završilo je smrću tog djeteta u moru.

Pokazujemo, jer nas je ova slika dobro prodrmala, a na redakcijskoj konferenciji smo svi bili zamišljeni i nijemi. Dirnuti zbog patnje i smrti. Pokazujemo ovu sliku jer osjećamo tu patnju, uz svu hektiku koju nosi novinarski posao. Jer smo pred ovom slikom ostali nijemi”.