Pravnik Nikola Martinović, za Antenu M, kaže da je u javnoj raspravi i  skandalima koji su pratili  priču o Nacrtu zakona o slobodi vjeroispovjesti  primijetio da se niko nije pozivao na međunarodno iskustvo. Martinović dodaje da se  argumentacija za određena zakonska rješenja nalazi u međunarodnoj praksi. 

Upitan da li vraćanje, državi,  imovine koju drže vjerske zajednice  može da okarakteriše kao nacionalizaciju ili kao restituciju Martinović kaže:

“Pitanje imovine, kako je predviđeno tim Nacrtom, ne podrazumijeva bilo kakvu ni nacionalizaciju ni restituciju. Podrazumijeva, po mom mišljenju, tačno razdvajanje imovine vjerskih zajednica i države Crne Gore.  Smatram, ne smo za pravo već i za pozitivnu obavezu države, da uredi  da uredi odnose sa vjerskim zajednicama i da tačno razdvoji i zaštiti državnu imovinu koje vjerske zajednice koriste. Iz prostog razloga što je državna imovina, imovina svih građana Crne Gore a vjerska imovina mora biti tačno razdvojena i njen titular mogu biti samo zajednice koje, u skladu sa zakonom, djeluju na teritoriji Crne Gore.”

Potpredsjednik građanskog pokreta URA Rade Bojović sa druge strane kaže da se  vraćanje državi imovine  ne može okarakterisati kao nacionalizacija. Kada bi to bilo tako, kaže Bojović, onda bi se pošlo od činjenice da je Srpska pravoslavna crkva zakonit i nesporni vlasnik vjerskih objekata i imovine širom Crne Gore, što nije slučaj kaže Bojović.

„Nemam dilemu da se ovdje može govoriti smo o restituciji dakle o povraćaju državi onoga što je njoj pripadalo pa samim tim kada koristite nešto što vam ne pripada onda je red da to i vratite – da parafraziram Valtazara Bogišića.“

Martinović  ukazuje da je bilo poželjno da se obrati pažnja na slična pitanja sa kojima je Evropa imala problem. Lateranski sporazumi koje su zaključili Italijansko kraljevstvo i Vatikan 1929. samo su jedan od evropskih primjera na koje je trebalo obratiti pažnju ističe Martinović.

”Vatikan i Katolička crkva je na teritoriji Italije izgubila teritoriju koja je veća nego što je današnja Crna Gora i koja po vrijednosti prevazilazi sva dobra koja Crna Gora danas ima, i tamo nisu pravili nikakav problem taj sporazum se i danas poštuje. Takođe isti sporazumi predviđaju da se svi episkopi koje katolička crkva naimenuje na teritoriji italijanske republike, prije naimenovanja  moraju dobiti pozitivno mišljenje italijanske Vlade a kada to dobiju moraju podnijeti zakletvi italijanskoj državi na vjernost i obavezati se da u svom djelovanju neće učiniti ništa što bi moglo naškoditi italijanskoj državi. Dakle neka rješenja koja su predviđena u našem zakonu nijesu uopšte strana evropskim pravilima.”

Bojović  međutim primjećuje da  je restitucija imovine pojedincu pohvalna mjera ali kada je restitucija imovine državi posrijedi eto otpora: 
„To su naši fenomeni lokalni, ti dupli standardi jer prosto kako je privatnicima vraćena imovina tako i država ima pravo na povrat onoga što je bilo njeno.“

Podsjetimo prema nacrtu zakona o slobodi vjeroispovijesti sve vjerske zajednice u Crnoj Gori moraće da djeluju u okvirima Crne Gore i da plaćaju poreze. Svi vjerski objekti izgrađeni u Crnoj Gori do 1918. prema slovu zakona, moraju biti u državnom vlasništvu. 

Izvor:Radio Antena M