Egipćani su obeležili drugu godišnjicu svoje revolucije, ali eksperti nastavljaju da procjenjuju stvarni uticaj Arapskog proljeća, od koga su mnogi očekivali da će da transformiše Bliski istok.

Egipatska revolucija je bila vrijeme velike nade i oduševljenja za milione Egipćana. Ali u vrijeme druge godišnjice, sekularni liberali nastavljaju da protestuju zbog – kako kažu – preterivanja nove vlade koju predvode islamisti.

Kontrast je tipičan za razočaranje i sukob koji prate oduševljenje poslije ustanaka u Egiptu, Libiji, Tunisu i drugim zemljama.

"Riječ ‘revolucija’ je veoma romantičan termin," kaže Stejsi Gatkovski, stručnjak za Bliski istok na Kraljevskom koledžu u Londonu.

"Ta riječ priziva slike nečeg dramatičnog, kao što je pad Berlinskog zida. Ali to nije ono što se dogodilo u regionu. Tu se dogodila tutnjava, dugoročna grmljavina. Ali ne i radikalna promjena", kaže Gatkovski.

Ona dodaje da su ljudi bili osuđeni na razočaranje, čak i tamo gdje su srušene vlade. A dramatične promjene koje su se dogodile u sjevernoafričkim zemljama se nijsu raširile na druge dijelove regiona, gdje su aktivisti suočeni bilo sa dugotrajnim nasilnim sukobima, kao u Siriji, bilo sa minimalnim promjenama koje polako odmeravaju ušančene autokratije, kao u državama Persijskog zaliva.

"Reći da je Arapsko proljeće jedno je zaista pogrešno. U stvari, postoje tri Arapska proljeća", smatra Gatkovski.

Imajući u vidu različite tipove vlada i mnoštvo lokalnih kultura u prostranom regionu, to i nije iznenađujuće, u svakom slučaju nije za bivšeg britanskog ambasadora u Libiji i Iranu, Ričarda Daltona, koji je razgovarao sa Glasom Amerike putem skajpa.

"Arapsko buđenje je oduvijek trebalo da bude poduhvat generacije. Ne iznenađuje što postoje različite vrste promjene. Ali je sve to ipak dotaklo stanovništvo u cijelom arapskom svijetu.“

Ne samo da je promjena spora i nejednaka, već se u nekim slučajevima odigrava u pogrešnom smjeru – kada ljudi rešavaju probleme koje su bivše autokrate prikrivale, kao što su ekonomski problemi koji su pogoršavali život većine ljudi. Tu su i strepnje u pogledu prava žena i pripadnika manjinskih zajednica. I premda su novi lideri u regionu oštriji prema Zapadu i Izraelu, prozapadna politika autokratskih režima se nije izmenila onoliko dramatično koliko su se mnogi nadali.

"Kakva god vlada da je na vlasti, zemlje imaju interese i postoji mali broj opcija za maksimalizaciju prednosti i za vladu i za narod", kaže Dalton.

Prema tome, bez obzira da li je riječ o predsjedničkim palatama ili ulicama, Arapsko proljeće je i poslije dvije godine u najvećoj mjeri rad koji se nastavlja.

(Izvor:Glas Amerike)