Od nezaboravnih dana oktobra 1989. godine, tokom kojih se moja sudbina definitivno vezala za našu lijepu Crnu Goru, imao sam izuzetnu priliku da iz godine u godinu doprinosim obnavljanju ove veze koja je nepravedno prekinuta prije sto godina.
Za moju porodicu, kao i za brojne građane Crne Gore, ovo znači da je sto godina egzila dovoljno, da je dosta sa stogodišnjim bratoubilačkim ratom i da je krajnje vrijeme da se okrenemo budućnosti – budućnosti koja pripada našoj djeci – poručio je u intervjuu za Pobjedu princ Nikola Petrović Njegoš.
Ističe da istorijske bratske veze sa Srbijom vrijede više od ove apsurdne igre političke dominacije podstaknute geopolitičkim uticajima.
"Pored ovih političkih i strateških aspekata koje Podgorička skupština predstavlja, šta se može razumjeti: promjena vlasti, stvaranje nove nadnacionalne države… Ali ostaje potpuno neprihvatljivo da nekoliko ljudi koji su se sastali u dobro čuvanom obruču mogu da odluče o eliminisanju jedne države sve do brisanja njenog imena.
Oduvijek sam bio šokiran da jedina država koja je ostala nezavisna tokom pet vjekova okupacije otomanskog i austrougarskog carstva nije svojim imenom ušla u prvu Jugoslaviju, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Pet vjekova herojske istorije malog naroda sa ciljem odbrane njene slobode su bačeni u zapećak istorije. Nadam se da će naši sunarodnici razumjeti da je pored kratkoročnih političkih i ekonomskih izazova istinska borba danas u svijetu ekološka, jer od toga zavisi budućnost naše djece, ali i budućnost čovječanstva. Crna Gora može odigrati svoju ulogu u toj borbi i u tome pronaći svoje jedinstvo, svoje vrijednosti i svoj ponos",kaže princ Nikola Petrović.
Komentarišući nedavni susret sa premijerom Duškom Markovićem i njegov stav da je prenos posmrtnih ostataka članova dinastije Petrović – Njegoš, koji su sahranjeni van CG državotvorna obaveza, ističe da za njega to mnogo znači.
"Kada me je 1989. godine Vlada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije tražila kako bih im dao odobrenje za prenos posmrtnih ostataka u Crnu Goru kralja Nikole, kraljice Milene i njihovih kćerki Vjere i Ksenije, ja sam tad tražio prenos i mog oca kralja Mihaila.
To je bilo upisano u Protokol, ali nikad realizovano, iako je grobnica bila spremna uz vanjsku ogradu, na ulici, prislonjena uz zid Manastira. Prije desetak godina sam imao priliku da posjetim grob mog djeda Mirka i njegovog brata Danila u Beču, sahranjenih kao dva brata, jedan pored drugog, u skromnoj grobnici koja je loše održavana. Ovo me je zaprepastilo i uvijek sam razmišljao o tome da bi ih jednog dana trebalo prenijeti u Crnu Goru.
U avgustu prošle godine sam preko medija saznao da su Vjerin i Ksenijin grob, kao i prazna grobnica koja je bila namijenjena mom ocu, oskrnavljeni i da mjesto na kome se nalaze nije sigurno. Tada sam shvatio da su ovo neprihvatljive situacije kako za našu porodicu, tako i za Crnu Goru. Trebalo je restaurirati grobnice, premjestiti ih na neko sigurnije mjesto i staviti ih pod zaštitu naših institucija, ali i prenijeti posmrtne ostatke mog oca Mihaila, kao i posmrtne ostatke njegovih stričeva. Tad sam tražio sastanak sa premijerom gospodinom Markovićem, kako bi Vlada pronašla neko sigurnije mjesto, pristupačnije ljudima koji ih žele obići. Istovremeno sam predložio da se prenesu Danilovi i Mirkovi posmrtni ostaci, kao i posmrtni ostaci Petra koji je sahranjen u Italiji.
Prijem premijera Markovića organizovan na moj zahtjev, na kome je pokazano razumijevanje za ovo pitanje i odluka Vlade koja je uslijedila, a koja podrazumijeva pripremu prenosa posmrtnih ostataka, su me zaista dirnuli. Oni svjedoče o poštovanju koje se ukazuje mojoj porodici, a preko nje i istoriji Crne Gore. Za mene ovo mnogo znači. Prvi događaj u procesu obnavljanja ove veze je povratak kralja Nikole.
Ovaj je događaj imao značajnu ulogu i uvjeren sam da je doprinio očuvanju građanskog mira u Crnoj Gori i buđenju nacionalnog osjećanja nakon raspada Jugoslavije. Trideset godina nakon ovog prvog događaja i vijek nakon samoproklamovane Podgoričke skupštine, koja je odlučila da protjera moju porodicu, ali i da izbriše Crnu Goru sa karte, povratak mog oca i njegova tri strica za mene predstavlja vrlo jak simbolički događaj. Događaj koji će još jednom u očima svijeta baciti svijetlo na Crnu Goru i njenu herojsku istoriju", kaže princ.
On ističe da se sve ove godine tokom kojih je bio posvećen Crnoj Gori, od 1989, osjeća da je razapet između posla, života u Parizu i aktivnosti u Crnoj Gori.
"Cetinjski bijenale, različite mirovne akcije i akcije za ljudska prava tokom rata, angažman za nezavisnost nakon raspada Jugoslavije i od Zakona o statusu potomaka iz 2001, akcije Fondacije Petrović Njegoš. Zaista imam namjeru da smanjim profesionalne aktivnosti u Parizu i da provodim više vremena u Crnoj Gori, kako bih konkretizovao više projekata kako u Fondaciji, tako i na ličnom planu, da bih svojoj djeci, iza sebe, mogao da ostavim mogućnost da budu i dalje prisutni i korisni Crnoj Gori.
Ali bih, isto tako, želio da konačno mogu da uživam u Crnoj Gori, da mogu da zađem u sve predivne pejzaže koje sam gledao samo izdaleka, bolje da upoznam sve ove zanimljive ličnosti koje nijesam imao vremena da upoznam i da mogu da idem u susret ovoj fascinantnoj raznolikosti koja čini naše društvo. Kada je u pitanju naša imovina u Crnoj Gori, imamo samo stan pored Delta sitija koji smo dobili u skladu sa Zakonom iz 2011.
Istim zakonom je planirana i gradnja porodične rezidencije na Cetinju. Projekat još nije realizovan i jedna je od tema o kojoj se govorilo sa predsjednikom Vlade. Pitanje restitucije porodične imovine konfiskovane od strane samoproklamovane Podgoričke skupštine nije nikada ni bilo predviđeno, niti spomenuto Zakonom iz 2011.", naveo je princ Nikola.
Komentari