'U Siriji stvari stoje drugačije', kaže Amani. 'Djevojke se udaju vrlo rano. To je običaj i tradicija. No to ne znači da smo se sve poudavale za neznance. Ja moram izabrati svog muža i on mora izabrati mene', pojašnjava Amani.

U braku su dobili petoro djece, izbio je građanski rat u zemlji koju je voljela zbog njene jedinstvenosti, ali koju nije voljela zbog nepoštene politike i korumpirane vlasti. Živjeti u glavnom gradu, gdje vlada Bašar al Asad, nije olakšalo život njene porodice. Njen suprug je prvog dana uzeo oružje u ruke i otišao se boriti za Slobodnu sirijsku vojsku. Ubrzo je postao vođa jednog od najvećih bataljona koji se bore protiv režima u Damasku.

Amani se i sama takođe borila na strani pobunjenika, uprkos tome što ima petoro djece za koje se morala brinuti.

'Žene nisu jake kao muškarci, ali ponekad su veći stratezi. Jedno ne ide bez drugoga', kaže ona. No smrtonosni napad na njihovu stambenu zgradu donio je tugu i patnju. Njen muž i četvoro djece ubijeni su istog dana. Amani je pobjegla i uspjela spasiti samo svoju

najmlađu kćerku koju je sakrila ispod sudopera u kuhinji. Druga su djeca zaštitu potražila kod oca, a Amani je istrčala na ulicu. Kada se vratila u kuću, među ruševinama je pronašla samo najmlađe dijete. Svi ostali poginuli su u napadu.

Nakon tragedije Amani je odlučila otići iz Damaska u izbjeglički logor u Jordanu, kako bi zaštitila život svoje kćeri. No život u Zatariju bio je sve samo ne predah.

'Bili smo pod ključem poput majmuna u kavezu. Jednom kada uđete u kamp, ne možete izaći iz njega', kaže Amani.

Kamp je prenaseljen. Proteže se na više od 3,3 kvadratna kilometra, a trenutno se u njemu nalazi 150.000 izbjeglica – što je trostruko više od brojke za koju je bio predviđen kada je izgrađen prije gotovo dvije godine.

Ovo naselje koje se nalazi usred suve pustinje poharano je olujama i bolestima. Malo humanitarne pomoći koja stiže u kamp nije dovoljno za sve ljude koji je trebaju. Oni koji žele hljeb ili ćebad kako bi se zaštitili od hladnoće, moraju ih kupiti od rijetkih pojedinaca koji primaju tu pomoć besplatno, a onda je prodaju ilegalno. Neki prodaju humanitarnu pomoć koju dobiju jer im očajnički treba novac. Drugima je samo dosadno i smatraju da je to jedini način da ispune svoje dane. No ono što je jasno jeste da se siva ekonomija duboko ukorijenila u kampu, što još i više otežava pravilnu organizaciju pomoći. Borba za hranu je žestoka, a mogućnost zarade novca kako bi se prehranila porodica je ograničena na svega nekoliko srećnika.

'Radim sedam dana sedmično, najmanje 10 sati dnevno, za udruženja koja se brine za najmanju djecu ovdje u kampu', kaže Amani. 'Nakon što odradim cijelu sedmicu, dobijem tri dolara. S bolesnom majkom, starim ocem i malim djetetom, takav život je neizdrživ. Moja starija sestra i njezin suprug još uvijek imaju svu svoju djecu, hvala Bogu, ali to znači još pet dodatnih usta koja treba prehraniti', priča Amani. Amani se u radu pridružila i mlađa sestra, no čak i udvostručenje prihoda nije bilo dovoljno da se pobrinu za cijelu familiju. Postojao je samo jedan način da se do većeg novca dođe brzo, a to je značilo prodati svoju maloljetnu sestru strancu.

'Nije rijetkost u Siriji da se djevojka uda u dobi od 16 godina. Većina arapskih muškaraca je svjesna toga, a često dolaze upravo u Siriju kako bi pronašli svoju mladu nevjestu. Ovih dana oni dolaze kako bi ih pronašli u izbjegličkim kampovima odakle gotovo svako očajnički želi otići. Vidjela sam Jordance, Egipćane i Saudijce kako prolaze pored šatora ne bi li pronašli djevicu za udaju. Plaćaju 300 dolara za djevojku svojih snova. Nisam imala izbora. Znala sam da ona nije bila zaljubljena, ali sam takođe znala da će se on brinuti o njoj. Prodala bih i sebe, ali Amara je jedina djevica u našoj porodici. Morali smo je prodati kako bismo omogućili ostalima da prežive. Što sam drugo mogla učiniti?' priča Amani.

Amara je imala samo 14 kada se udala za prolaznika iz Saudijske Arabije koji je došao u njihov šator i pitao oca za njezinu ruku. Ali to se dogodilo nakon što je upoznao Amani koja ga je obavijestila o njihovom porodičnom finansijskom očaju i da njena mlađa sestra još nije bila u braku. To im se činilo kao jedini način da se omogući najmlađoj sestri da napusti logor, koji je više nalikovao na zatvor, nego na dom, i da izgradi pristojan život. I s tim je brakom Amani osigurala novac svojoj familiji, barem za sada.