Mi iz ulice do njih nismo mogli stići nikako od ogromne vode koja je nadirala. Jadni, ni vrata nisu mogli da otvore, nego su slomili prozor i pokušali tuda da izađu. Deka je mogao sam da se spase, ali pokušao je da nju ponese... Oboje su se nesrećni udavili, bukvalno u toj dnevnoj sobi”, priča za “Alo!” Sreten Đorđević, jedan od evakuisanih Obrenovčana iz naselja Rvati.

Ja, kao čovjek koji je izbjegao sa Kosova, mogu da kažem da je sve ovo što je zadesilo Obrenovac strašno, ali svaku kuću, svaki grad, svaku fabriku izgradićemo, vratićemo iz pepela... Izgubljene ljudske živote, nažalost, nikad - kaže Đorđević. Njega je poplavni talas zatekao na radnom mjestu, u noćnoj smjeni ni manje ni više nego na bazenima Sportskog centra u Obrenovcu, gdje radi kao obezbjeđenje.

Čuo sam se sa porodicom i oni su bili kod kuće, koja je na uzvišenju, te srećom nisu bili ugroženi. Međutim, kada sam izašao pred centar i krenuo ka automobilu, umalo nisam pao u nesvjest. Bilo je kao u filmovima, kad gledate kako onaj veliki talas ide ka vama - priča Đorđević, za Alo.

On se odmah zajedno sa sinom uključio u evakuaciju komšija, pomažući da se ljudi ubace u čamce.

- Bilo je i majki sa djecom, nepokretnih baka, dvije trudnice smo spasli, jedna je nosila čak i blizance... To nam je bila noć kao iz pakla. Kada sam stigao kući, moja majka (73) nije imala pojma šta se dešava napolju. Nismo morali bar nju da smirujemo, evakuisali smo se helikopterom i sad nam je ovdje sve kao u hotelu sa pet zvjezdica - priča Đorđević, koji je sa porodicom smješten u “Pioniru”.

- Šta da vam kažemo. Mi smo došli iz Prištine 1999. godine, mučili se, 2004. smo kupili kuću u Obrenovcu i evo se malo-pomalo taman skućili. Sad ne znamo ni šta je od toga ostalo, bog zna... Opet, ono dole što nas je zadesilo na Kosovu je, što se kaže, bilo od naroda, ovo ovde je od boga. Ništa se tu ne može, osim da budete srećni što ste sačuvali živu glavu - zaključuje Đorđević, za "Alo!"